Klasa Branchiobdelidae

Karakteristike: U ovu klasu člankovitih crva se grupiše oko 150 vrsta. Sistematsko mesto ove grupe je diskutabilno. Naime, pojedini autori smatraju da se radi o pijavicama, a drugi da su to maločekinjasti crvi. Treći pak ovu grupu izdvajaju u zasebnu klasu. To su parazitske ili komensalske životinje koje žive na telu slatkovodnih rakova. Obično se karakterišu malim dimenzijama tela koje se kreću do 1 centimetra. Telo im je izgrađeno od malog broja segmenata. Najčešće ih ima 17, ali kod nekih vrsta dolazi do fuzije pojedinih segmenata, pa te vrste imaju manji broj. Nemaju hete. Životni ciklus, ekologija i fiziologija ovih životinja je slabo proučena.
Klasifikacija: U okviru ove klase se razlikuje pet familija:
1. Familija Branchiobdellidae
2. Familija Bdellodrilidae
3. Familija Cambarincolidae
4. Familija Caridinophilidae
5. Familija Xironodrilidae

Klasa Archiannelida

U ovu klasu člankovitih crva se grupiše mali broj vrsta koje naseljavaju priobalne delove morskih ekosistema, brakčatih ili slatkih voda. Najveći broj do sada poznatih vrsta živi u intersticijalu. Dimenzije ovih životinja se obično kreću izmeću 1 milimetra i 1 centimetra, a retko dostižu dužino do 10 centimetara. Forma tela je crvolika. Na površini tela se nalazi epitel koji je obično cilijaran. Naime, cilije grade pojaseve po površini tela. Mišićni sistem je slabo razvijen, a broj telesnih segmenata je oligomeran, odnosno varira od pet do dvadeset. Telesna organizacija ovih organizama je dosta slična onoj koja karakteriše mnogočekinjaste crve. Međutim, parapode i hete su dosta redukovane ili ih uopšte nema. Neke vrste nemaju krvni sistem, a kod onih koji ga poseduju jednostavno je građen, odnosno slabo razvijen. Nervni sistem je kao i kod ostalih člankovitih crva ventralno položen. Nalazi se u epidermisu i sastoji se od moždane ganglije i nervnih vrpci sa naznakama ganglija. Ekskretorni organi su segmentalno raspoređeni. Kod većine vrsta ovaj sistem je predstavljen protonefridijama, a kod manjeg broja metanefridijama. Prema mišljenju većine zoologa, ova grupa člankovitih crva je najprimitivnija jer se njeni predstavnici karakterišu izuzetno jednostavnom građom. Autori koji zastupaju mišljenje da ovo nije najprimitivnija grupa njihovu jednostavnost građe objašnjavaju kao sekundarno stanje nastalo kao rezultat načina života i nanizma. Međutim, ovi organizmi nisu postali tako primitivni i jednostavni regresivnim putem, jer se slične pojave nalaze i kod predstavnika klase Polychaeta. U okviru ove klase se izdvajaju sledeće familije:
1. Familija Dinophilidae
2. Familija Protodrilidae
3. Familija Polygordidae
4. Familija Saccocirridae
5. Familija Nerilidae

Klasa Calcarea

U ovu klasu sunđera se grupišu predstavnici koje karakteriše skelet izgrađen od kalcijum-karbonatnih iglica. Iglice su najčešće pojedinačne, a kod malog broja vrsta obrazuju mrežast skelet. Skeletne iglice često formiraju venac oko izlaznog otvora. Telesni zid je po tipu celularan. Naime, postoji ćelijska organizacija i nekoliko različitih tipova ćelija kao što su pinakocite, porocite, hoanocite i ameboidne ćelije. Mogu biti građe askon, sikon ili leukon tipa. Neki su radijalne simetrije, a veliki broj vrsta se karakteriše asimetričnim telom. Veličina tela im dosta varira, ali se može reći da su to mali sunđeri. Naime, dimenzije im se kreću u rasponu od nekoliko milimetara pa do 15 centimetara, a ređe i do 30 centimetara. Forma i boja tela im takođe dosta variraju. Naseljavaju isključivo morske ekosisteme. Obično se nalaze na manjim dubinama. Žive pojedinačno ili grade kolonije. Kolonije predstavljaju grupe koje gradi po nekoliko jedinki koje su sojene bazalnim krajevima. Do danas je opisano oko 400 vrsta. Klasa Calcarea se deli na dve podklase:

1. Podklasa Calcinea

2. Podklasa Calcaronea

Klasa Nectonematoidea

U ovu klasu razdela Nematomorpha se grupišu predstavnici koji naseljavaju morske ekosisteme. Odrasle jedinke se karakterišu po prisustvu dva hipodermalna zadebljanja i dobro razvijenim pseudocelomom. Crevo im je potpuno redukovano, a larve se najčešće razvijaju u telu dekapodnih rakova, mada su nalažene u telu drugih beskičmenjaka među kojima su mekušci i člankoviti crvi. U okviru klase se nalazi samo rod Nectonema sa četiri vrste.

Klasa Gordioidea

Predstavnici razdela Nematomorpha koji se svrstavaju u ovu klasu naseljavaju slatkovodne ekosisteme ili vlažno zemljište. Karakterišu se prisustvom samo ventralnog hipodermalnog zadebljanja i pseudocelomom koji je dosta redukovan. Larve žive kao paraziti u telu insekata iz grupe Orthoptera. Ova klasa obuhvata oko 320 vrsta koje su klasifikovane u dve familije:
1. Familija Gordiidae
2. Familija Chordodidae

Podrazdeo Hexapoda

U okviru ovog podrazdela se nalazi više od milion opisanih vrsta zglavkara, pa prema tome čini najveću grupu prema broju vrsta životinja. Najistaknutija karakteristika ovih životinja je prisustvo tri para nogu. Telo je podeljeno na tri dela - glavu, toraks i abdomen. Kod manjeg broja vrsta usni aparat je uvučen u glavenu kapsulu i označava se kao entognatan. Kod najvećeg broja vrsta usni aparat je izbačen iz glavene kapsule i označava se kao ektognatni tip. Savremeni molekularni i paleontološki podaci ukazuju na to da se ova grupa zglavkara odvojila pre oko 440 miliona godina od rakova iz reda Anostraca. Uglavnom naseljavaju kopnena staništa, a manji broj vrsta živi u vodenim biotopima. Većina predstavnika poseduje krila, a manji broj vrsta su primarno ili sekundarno izgubili sposobnost letenja. U okviru podrazdela Hexapoda razlikujemo dve nadklase:
1. Nadklasa Diplura
2. Nadklasa Insecta

Podrazdeo Crustacea

Podrazdeo rakova obuhvata veoma različite zglavkare koji obično naseljavaju morske biotope, manji broj slatke vode, a sasvim retko suvozemna staništa. Karakterišu se prisustvom dva para antena i račvastim ekstremitetima. U okviru podrazdela se nalaze sledeće nadklase:
1. Nadklasa Thylacocephala
2. Nadklasa Collembola
3. Nadklasa Remipedia
4. Nadklasa Thoracopoda
5. Nadklasa Maxillopoda

Podrazdeo Protura

To su hitri insekti mekog tela. Telo im je izduženo, golo, beličastog izgleda. U izvesnom smislu oni su vanredno primitivni i prosti, ali ova njihova prosta građa ima degenerativni karakter. Na telu se razlikuju dva dela - glava i trup. Trup je nejasno podeljen na toraks i abdomen. Nemaju antena niti očiju, što je prema jednom mišljenju posledica redukcije, tj. degenerativne evolucije, dok je prema drugom shvatanju pokazatelj primitivnosti ove grupe insekata. Na glavi predstavnika reda Protura se sa strane nalaze specifični organi koji su nazvani pseudokuli (pseudoculus). Postoje dva mišljenja o prirodi i poreklu ovih organa. Prema jednom mišljenju pseudokuli su organi koji su homologi postantenalnim organima kod predstavnika reda Collembola. Prema drugom shvatanju, uzimajući u obzir inervaciju i građu pseudokula, to su zakržljale antene koje su zadržale neke svoje funkcije. Pseudokuli mogu biti kružni ili ovalni. Usni aparat je relativno slabo razvijen. Prilagođen je za bodenje i sisanje. Mandibule i maksile su uvučene u glavenu kapsulu, a labijum je dosta redukovan. Torakalni ekstremiteti su izduženi sa jednočlanim torzusima koji se završavaju jednom kanđžicom. Prvi par ekstremiteta za hodanje je upravljen napred i nagore i verovatno ima funkciju čula, tako da se Protura praktično kreću pomoću dva para nogu. Abdomen je kod tek izleženih jedinki građen od osam segmenata i telzona, ali se u toku razvića formiraju još tri, tako da u adultnom stupnju abdomen sa telzonom ima ukupno 12 segmenata. Pojava povećanja broja segmenata u toku razvića gotovo je nepoznata kod insekata, ali je karakteristična za primitivne grupe zglavkara – kod stonoga, kao i za mnoge člankovite crve. Na prva tri abdominalna segmenta se nalazi po par sitnih ekstremiteta. Nemaju cerke na kraju abdomena, a slabo razvijeni spoljni genitalni organi okružuju gonopore i kod mužijaka i kod ženki. Protura se kreću sporo kroz zemlju pomoću prednjih noga koje služe za držanje spolja i upravljanje ka napred, pri čemu srednje i zadnje noge služe za kretanje. Neke vrste uvijaju vrh abdomena iznad glave i ispaljuju lepljivu tečnost direktno na svoje neprijatelje. Crevni sistem Protura je prava cev sa maksilarnim i labijalnim žlezdama. Malpigijevi sudovi su građeni od jednoćelijskih ili dvoćelijskih papila. Nervni sistem sadrži moždane, tri para torakalnih i šest pari abdominalnih ganglija. Nemaju trahejni sistem, izuzev predstavnika familije Eosentomidae, i respiracija se obavlja celom površinom tela. Krvni sistem je slabo proučen. Odvojenih su polova, sa parnim gonadama i njihovim odvodima koji se izlivaju ispred telzona na kraju jedanaestog segmenta. Ova grupa obuhvata dva reda:
1. Red Eosentomidea
2. Red Acerentomoidea

Podrazdeo Myriapoda

Karakteristike: Predstavnici podrazdela stonoga se odlikuju uniformnom segmentacijom, a telo im se sastoji od glave i trupa. Poseduju jedan par antena koje im služe kao čulo dodira i mirisa. Na glavi se nalaze još mandibule i dva para maksila, koje imaju ulogu u ishrani i služe za sitnjenje i pridržavanje hrane. Najveći broj vrsta poseduje oči koje su smeštene na bokovima glave i javljaju se u obliku očnih jamica. Samo pojedini grabljivi predstavnici imaju veće grupe očiju koje su toliko približene da podsećaju na složene oči. Broj trupnih segmenata varira u širokim granicama, a na svakom segmentu osim na poslednjem se nalazi po jedan ili dva para jednogranih ekstremiteta. Kod grabljivih vrsta prvi par nogu je uvećan , kukasto povijen i služi za hvatanje i ubijanje plena.. U njihovoj osnovi se nalazi otrovna žlezda koja se otvara na vrhu kukice, a otrov može biti veoma jak. U telesnom zidu se nalazi veliki broj žlezda koje luče različite mirisne materije i one imaju zaštitnu ulogu jer svojim neprijatnim mirisom teraju neprijatelje. Neke stonoge se hrane trulim lišćem, biljnim otpacima, trulim drvećem ili insektima. Ekskretorni organi su Malpigijevi sudovi, a disanje se obavlja preko traheja. Nervni sistem je lestvičast, a u svakom segmentu se nalazi po jedan par ganglija. Transportni sistem je otvorenog tipa, a polni gonohoristički. Isključivo naseljavaju suvozemna staništa. To su uglavnom noćne životinje koje izbegavaju dnevnu svetlost.
Klasifikacija: Podrazdeo Myriapoda se deli na pet klasa:
2. Klasa Diplopoda
3. Klasa Pauropoda
5. Klasa Arthropleuridea

Podrazdeo Chelicerata

Telo ovih životinja je najčešće podeljeno na dva regiona - glavenogrudni i trbušni. Glavenogrudni region je najčešće nesegmentisan i na njemu se nalazi šest pari ekstremiteta - kratke helicere, duži pedipalpi i četiri para nogu za kretanje. Paukoliki zglavkari imaju najizrazitiju karakteristiku prisustvo helicera. Kod različitih grupa su modifikovane za hvatanje plena, parenje ili nadražljivost. Pedipalpi uglavnom imaju čulnu ulogu, ali mogu da služe i za hvatanje i pridržavanje plena ili za vreme parenja. Predstavnici ove grupe nemaju antene. Kod najvećeg broja vrsta ekstremiteti na trbušnom regionu su redukovani ili jako modifikovani i nikada ne služe za kretanje. Obično su grabljive životinje koje se hrane drugim sitnim beskičmenjacima. Kao organi za izlučivanje služe izmenjene metanefridije ili Malpigijevi sudovi. Vodeni predstavnici dišu pomoću škrga, a terestični pomoću listolikih pluća ili traheja. Čulni organi su raznovrsni. Najveći broj vrsta poseduje gonohoristički polni sistem, a polne žlezde su smeštene u trbušnom regionu. Mnogi polažu jaja, a neki rađaju žive mlade. Po pravilu nemaju larveni stupanj. Podrazdeo Chelicerata obuhvata tri klase:
1. Klasa Merostomata
2. Klasa Pycnogonida
3. Klasa Arachnida

Podrazdeo Trilobitomorpha

Ova grupa zglavkara je predstavljena izumrlim vrstama koje su naseljavale morske ekosisteme. Do danas su sačuvani brojni fosilni ostaci na osnovu kojih se baziraju sva današnja znanja o ovim životinjama. Najstariji fosili su pronađeni na tlu Australije. Potiču iz perioda Proterozoika i njihova starost se procenjuje na milijardu godina. Pre oko 600 miliona godina, odnosno u periodu gornjeg Kambrijuma su doživeli procvat i tada su dominirali u morima gde su u ekološkom pogledu imali sličnu ulogu kao danas rakovi. U gornjem Permu su potpuno izumrli. Telo im je diferencirano na glavu, toraks i pigidijum. Oblik tela većine vrsta je elipsoidan. Uglavnom im se dužina kretala između 3 i 10 centimetara, mada su nađene i vrste čije su dimenzije dostizale 80 centimetara. Dorzalna strana tela je ispupčena i dvema uzdužnim brazdama izdeljena na središnji izdignuti deo i dva bočna. O anatomiji ovih životinja se malo zna, ali se predpostavlja da ima iste karakteristike kao i ostali zglavkari. Zna se da im je polni sistem bio gonohoristički i da su imali složeno razviće preko nekoliko stupnjeva larvi. U okviru podrazdela Trilobitomorpha se izdvajaju sledeći redovi:
1. Red Agnostida
2. Red Redlichiida
3. Red Corynexochida
4. Red Odontopleurida
5. Red Lichida
6. Red Phacopida
7. Red Proetida
8. Red Asaphida
9. Red Ptychopriida
10. Red Harpetida
11. Red Nektaspida

Razdeo Arthropoda

Ovaj razdeo predstavlja neuporedivo najmnogobrojniju i najraznovrsniju grupu životinja današnjeg doba. Imaju telo bilateralne simetrije koje se karakteriše spoljašnjom heteronomnom segmentacijom i delimično redukovanom unutrašnjom segmentacijom. Naseljavaju sve vodene i kopnene biotope na svim geografskim širinama. Telo im je podeljeno na tri regiona - glavu, toraks i abdomen. U nekim slučajevima dolazi do spajanja glavenogrudnog dela u cefalotoraks ili spoljašnjeg redukovanja segmentacije abdomena. Jedna od najistaknutijih osobina je prisustvo člankovitih, pokretno zglobljenih ekstremiteta. Na površini tela se nalazi zaštitni omotač hitinske prirode koji je presvučen nežnim i tankim voštanim slojem koji ima funkciju zaštite suvozemnih predstavnika od gubitka vode. Hitinski sloj se u toku života više puta obnavlja u obliku periodičnog presvlačenja. Krvni sistem je otvorenog tipa, a dorzalni krvni sud ima sposobnost kontrakcije i obavlja ulogu srca. Nervni sistem je građen od centralnog, simpatičkog i perifernog dela. Centralni nervni sistem je lestvičast. Crevni sistem je diferenciran na prednje, srednje i zadnje crevo. Muskulatura je poprečno-prugasta, diferencirana u snopove koji se vezuju za kutikulu. Telesna duplja je miksocel koji nastaje spajanjem celomskih meškova. Respiratorni sistem je raznovrstan u morfološkom i funkcionalnom pogledu. Ekskretorni sistem je građen od izmenjenih metanefridija, kožnih pluća ili Malpigijevih sudova. Polni sistem je kod ogromne većine gonohoristički, a samo kod nekih rakova je hermafroditan. Razdeo zglavkara možemo podeliti na šest podrazdela:

Razdeo Nematomorpha

U okviru ovog razdela se nalazi oko 330 vrsta koje kao adulti žive slobodno u vodi ili vlažnoj zemlji, a kao larve parazitski u telu zglavkara. Većina vrsta naseljava slatke vode, a samo mali broj vrsta je nalaženo u morskim ekosistemima. Telo odreslih jedinki je cilindrično, veoma usko, najčešće prečnika oko 1 milimetar i dugo od nekoliko centimetara do 1,5 metar. Na prednjem delu tela se razlikuje beličasta zona koja se naziva kalota. U centru kalote se nalazi usni otvor, a iza nje se nalazi pigmentni prsten koji je najčešće crn. Ostatak tela je različito obojen. Analni otvor se nalazi na zadnjem delu tela koji je režnjevit. Na površini tela se nalazi višeslojna kutikula koju luči epidermis. Zahvaljujući muskulaturi i pseudocelomskoj tečnosti ovi organizmi se kreću zmijolikim pokretima. Pseudocelom je prilično redukovan i njegovo mesto zauzima parenhim. Kod odraslih jedinki crevni sistem je potpuno nefunkcionalan jer se ne hrane. Nervni sistem je vrpčast, a polni gonohoristički. U okviru razdela Nematomorpha se razlikuju dve klase:

Razdeo Nematoda

U okvaj razdeo je uključeno oko 80.000 vrsta od kojih veliki broj vodi parazitski način života. Slobodne životne forme naseljavaju vodene ekosisteme i vlažnu zemlju. Obično su manjih dimenzija. Imaju izduženo tanko i oblo telo. Veličina im se kreće od par milimetara do nekoliko desetina centimetara. Kod njih je teško razlikovati prednji i zadnji deo tela, a takođe leđnu i trbušnu stranu tela. Telesni zid ovih životinja je izgrađen od kutikule, ektodermalnog sloja ćelija i uzdužnih mišića. Kutikula je slojevita i propustljiva za vodu. Daje čvrstinu telu i štiti od mehaničkih i hemijskih povreda. Ispod mišića se nalazi crevo koje je sa telesnim zidom spojeno samo kod usnog i analnog otvora. Crevo je obloženo tečnost pseudoceloma. U telesnoj duplji se takođe nalazi polni i odvodni sistem. Krvni i respiratorni sistem odsustvuje, a aerobni predstavnici kiseonik uzimaju celom površinom tela. Parazitske vrste žive u anaerobnim uslovima. Nervni sistem je vrpčastog tipa. Složeniji je nego kod pljosnatih crva i sa većom tendencijom formiranja ganglija. Sistem za izlučivanje se javlja u vidu cevčica poreklom od žlezdanih ćelija. Valjkasti crvi su gonohoristi. U razviću nemaju larveni stupanj. Razdeo Nematoda možemo podeliti na pet klasa:
1. klasa Trichocephalidea
2. Klasa Triplonchidea
3. Klasa Monhysteridea
4. Klasa Chromadoridea
5. Klasa Secernentea

Razdeo Myxozoa

Karakteristike: U ovaj razdeo se svrstava oko 2200 vrsta koje imaju kosmopolitsko rasprostranjenje. Parazitiraju različite beskičmenjake i kičmenjake. Parazitski način života je doveo do znatnih promena u njihovoj građi i životnom ciklusu. Forma tela im je ameboidna, a citoplazma diferencirana na ektoplazmu i endoplazmu. U endoplazmi se nalazi veći broj jedara, kod pojedinih predstavnika nekoliko stotina ili hiljada. Pored jedara u endoplazmi su prisutne i spore. Spore u plazmodijumima predstavljaju strukture kojima se infekcija širi sa jednog na drugog domaćina. Obrazovanje spora kod ovih organizama je specifičan vid bespolnog razmnožavanja. Spore su izgrađene od dvokapkog omotača na kome se nalazi uzdužni šav. Obično se dvojedarni ameboidni začetak nalazi između kapaka. Žarne kapsule se nalaze na polovima ili na jednom kraju. Izgrađene su od mehura i žarne niti, a imaju značajnu ulogu u probijanju ćelijskih membrana domaćina pri infekciji. Spore se formiraju u endoplazmi i ovaj proces je dosta složen. Broj spora koje se formiraju je specifična karakteristika rodova i vrsta. Predstavnici najprimitivnijih grupa formiraju dve, a većina nekoliko stotina ili hiljada. U obrazovanju spore učestvuje šest jedara. Od dva nastaje dvojedarni ameboidni začetak, dva učestvuju u obrazovanju žarnih kapsula, a dva u obrazovanju kapaka spore. Polno razmnožavanje praktično ne postoji. Međutim, pojedini autori smatraju da je spajanje jedara u ameboidnom začketu po njegovom izlasku iz spore jedan od vidova polnog razmnožavanja.
Klasifikacija: Razdeo se deli na dve klase:
1. Klasa Malacosporea
2. Klasa Myxosporea

Podcarstvo Porifera

Struktura tela: U okviru ovog razdela koji je poznat i pod nazivom sunđeri se nalaze sesilni organizmi koji naseljavaju u najvećem broju slučajeva morske ekosisteme, a samo mali broj slatkovodne. To su primitivne životinje, a njihova primitivnost se ogleda u tome što nemaju tkiva i organe, već se nalaze na ćelijskom nivou organizacije. Najveći broj predstavnika se karakteriše asimetrijom tela, a samo su primitivne vrste radijalne simetrije. Oblik i boja njihovog tela može da varira u širokim granicama. Takođe su im i dimenzije varijabilne, pa su tako najsitnije vrste duge svega pet milimetara, a najveće mogu dostizati dimenzije i do dva metra. Sunđeri mogu biti različite morfološke složenosti, ali se ipak mogu razlikovati tri morfološka tipa: askon, sikon i leukon. Askon tip je najjednostavniji i karakteriše se tankom mezoglejom. Pore se na površini nastavljaju u kanale koji se otvaraju u prostranu centralnu duplju koja se naziva paragastralna duplja ili spongocel. Ova duplja je obložena hoanocitama. Kod sikon tipa mezogleja je deblja, a spongocel obrazuje bočno raspoređena udubljenja u vidu cilindričnih džepova, koji sa okolnom sredinom komuniciraju preko dovodnih kanala. Samo ovi džepovi su obloženi hoanocitama. Leukon tip je najsloženiji. Karakteriše se najjače razvijenom mezoglejom koja je ispunjena komoricama koje su u vezi sa spoljašnjom sredinom preko sistema dovodnih kanala, a sa centralnom dupljom preko sistema odvodnih kanala. Hoanocite su ograničene samo na površinu komorica. Karakteriše ih dvoslojan telesni zid sa mnogobrojnim sitnim otvorima – porama i jednim velikim otvorom – oskulum. U spoljašnjem sloju telesnog zida se nalaze spljoštene ćelije koje imaju zaštitnu ulogu i označavaju se kao pinakocite. Pored pinakocita u ektodermu se sreću i ćelije nazvane porocite se diferenciraju od pinakocita i imaju funkciju provođenja vode iz spoljašnje sredine u paragastralnu duplju. Predstavnici klase Hexactinellida na površini nemaju istu građu ektoderma kao ostali sunđeri. Naime, na površini tela imaju tanak sloj sincicijuma koji je označen kao dermalna membrana. Ispod ovog sloja se nalazi središnja membrana u čiju građu ulaze kolagena vlakna. Treći sloj se naziva trabekularni sincicijum koji je mrežaste strukture. Endoderm je izgrađen od ćelija koje su nazvane hoanocite koje se karakterišu citoplazmatičnim izraštajem u vidu kragne i prisustvom jednog dugog biča. Hoanocite svojim bičevima potiskuju vodu kroz telo sunđera i skupljaju hranljive čestice. Između ova dva sloja se nalazi pihtijasta masa u kojoj su smeštene različite ćelije, i ovaj sloj je označen kao mezogleja. Ovaj sloj je kod nekih sunđera tanak, a kod drugih manje ili više zadebljao. Ima pre svega potpornu i zaštitnu ulogu (kod mnogih je neprijatnog mirisa i ukusa ili sadrži otrovne materije).
Metabolizam: Ishrana je filtracionog tipa, što podrazumeva da iz okolne sredine izdvajaju, cede sitne čestice. Disanje i izbacivanje štetnih produkata metabolizma vrši se pomoću vodenog toka, i to na celokupnoj površini koja je u kontaktu sa vodom. Sunđeri u kojima kao simbionti žive zelene alge koriste i kiseonik koji one oslobađaju u procesu respiracije. Pojedine ćelije se karakterišu prisustvom krupnih vakuola kojima se održava vodni balans i odstranjuju krajnji produkti metabolizma.
Razmnožavanje: Sunđeri se razmnožavaju bespolnim i polnim putem. Bespolno razmnožavanje se vrši pupljenjem koje može biti unutrašnje ili spoljašnje. U sastav spoljašnjeg pupoljka ulaze delovi pinakoderma, mezogleje, hoanoderma i spongocela. Retko se dešava da se spoljašnji pupoljak odvoji od tela majke i zbog toga nastaju kolonije sunđera. Unutrašnji pupoljci se nazivaju gemule. Ove strukture se uglavnom sreću kod slatkovodnih, a ređe i kod morskih sunđera. Obrazovanje gemula kod slatkovodnih sunđera je povezano sa nastupanjem nepovoljnih uslova spoljašnje sredine. Naime, oni unutrašnje pupoljke obrazuju u jesen ili početkom zime. Ove strukture se kod morskih sunđera obrazuju povremeno i njihov biološki smisao je širenje areala. Polne ćelije se obrazuju u pihtijastoj masi. Sunđeri su uglavnom hermafroditni organizmi, mada manji broj vrsta ima odvojene polove. Kod ovih životinja gonade nisu razvijene. Diferencijacija polnih ćelija je dosta raznovrsna. Embrionalno razviće je takođe dosta varijabilno.
Klasifikacija: Razdeo Porifera možemo podeliti na pet klasa:
2. Klasa Hexactinellida
3. Klasa Demospongia
4. Klasa Archaeocyatha
5. Klasa Stromatoporoidea

Razdeo Placozoa

Otkriće: Ovom razdelu pripada samo vrsta Trichoplax adhaerens koju je otkrio Schulze 1883. godine u morskom akvarijumu Univerziteta u Gracu. Otkriće ove vrste je izazvalo veliki interes za njihovo proučavanje jer je u njihovoj građi viđena prelazna forma od praživotinja ka životinjama. Međutim, dugo vremena je bilo u literaturi zapečaćeno pitanje filogenetskog mesta ove vrste jer se smatralo da je larva nekih žarnjaka. Tek kada je utvrđeno da se razmnožava bilo je jasno da se radi o zasebnoj vrsti.
Građa tela: Veličine je nekoliko milimetara. Živi na algama u morskoj vodi, a pri kretanju menja oblik tela. Telo ove vrste je beličasto, pločasto i promenljive forme. Adultna jedinka je izgrađena od oko 1000 ćelija. Telo je dorziventralno spljošteno i izgrađeno od tri sloja - ventralnog, srednjeg i dorzalnog. Ventralni sloj je građen od dva tipa ćelija - tipičnih i žlezdanih. Tipične ćelije su izdužene i na distalnim krajevima imaju bičeve, a oko njih apikalne jamice. Bičevi imaju specifičnu građu koja se ne sreće kod drugih predstavnika carstva. Građeni su od devet parova perifernih mikrotubula i dva pojedinačna centralna. U njihovoj osnovi se nalazi bazalno telo koje podseća na građu bazalnog telašca praživotinja. Između ćelija ventralnog sloja se nalaze desmozomi preko kojih su povezane. Pinocitoza se obavlja izbočinama koje se nalaze na apikalnim delovima ćelijskih membrana ventralnih ćelija. Sve tipične ćelije ovog sloja se karakterišu dobro razvijenim hrapavim endoplazmatičnim retikulumom, mitohondrijama, Goldžijevim kompleksom, jedrima i drugim organelama. Pojedine ćelije ventralnog sloja se pored tipičnih organela karakterišu i prisustvom tamnih meškova. U ovim organelama se nalaze enzimi za varenje hrane. Do danas nije sa sigurnošću utvrđeno da li ove ćelije stalno poseduju tamne meškove ili samo pred uzimanje čestica hrane. Zbog toga se klasifikuju kao tipične ćelije ventralnog sloja. Žlezdane ćelije imaju dobro razvijen Goldžijev kompleks i veliki broj vakuola ispunjene sekretima koje izbacuju u spoljašnju sredinu, a za razliku od tipičnih ćelija se odlikuju odsustvom bičeva. Dorzalni sloj grade dva tipa ćelija - tipične i loptaste. Tipične ćelije koje grade dorzalni sloj se odlikuju apikalnim spljoštenim delovima. Oni se prema unutra izdužuju i proširuju, a u ovim proširenjima je smešteno jedro i druge organele. U pločastim delovima koji se nalaze na apikalnom kraju ćelije su smeštena bazalna telašca i brojne vakuole. Od bazalnog telašca polazi bič. Gusto zbijeni bičevi ovog sloja grade "puzeće stopalo". Među epitelijalnim ćelijama nalaze i loptaste ćelije sa sjajnim lopticama koje izbacuju iz ćelija u samoodbrani. Između dorzalnog i ventralnog zida se nalaze vlaknaste ćelije koje su izraštajima međusobno povezane i takođe povezane za ventralni i dorzalni sloj ćelija. Ove ćelije se karakterišu specifično građenim mitohondrijalnim kompleksom koji se sastoji od naizmenično poređanih mitohondrija i cisterni. U citoplazmi su takođe prisutna i crna telašca čija funkcija nije poznata. To su najdiferenciranije ćelije u telu ove životinje. Smatra se da imaju važnu ulogu u kretanju, odnosno menjanju forme tela. Značajno je istaći da se u centalnom delu tela nalazi tečnost i da su vlaknaste ćelije zapravo samo odeljci jedne velike ćelije. Naime, između ovih ćelija se nalaze poprečne membrane koje se razlikuju od prave ćelijske membrane. Prvobitno se smatralo da dorzalni i ventralni sloj odgovaraju ektodermu i endodermu. Međutim, kasnije je utvrđeno da oba sloja imaju isto embrionalno poreklo. Novija istraživanja ukazuju i na naznake regionalne organizacije tela. Naime, sa funkcionalnog pogleda se razlikuje centralni deo i periferne margine (ivice). U perifernim ćelijama dolazi do ekspresije određenih gena kao što su Secp1 i Trox2 koji nisu eksprimirani u ćelijama centralnog dela. Ćelije ventralnog i dorzalnog sloja su prevučene slojem sluzi. Zbog toga što su i u ventralnom i u dorzalnom sloju ćelije povezane preko desmozoma ova dva sloja podsećaju na epitelna tkiva. Međutim, za razliku od pravog epitela, ova životinja ne poseduje tanki sloj izgrađen od ekstracelularnog matriksa koji se naziva bazalna membrana. Ova membrana ukrućuje epitel i odvaja ga od unutrašnjeg dela organizma. Najverovatnije da je nedostatak ove strukture povezan sa činjenicom da ona učvršćuje telo, te bi ovoj životinji onemogućila kretanje.
Kretanje: Kretanje ove životinje podseća na kretanje višećelijske amebe. Mehanizam ovog kretanja do danas nije detaljno proučen. Prema većini autora kretanje se obavlja na četiri načina. Najprimitivniji način kretanja je klizanje po podlozi. Ovakvo kretanje je omogućeno radom treplji ventralnog dela tela. Najčešće se klizanje odvija u jednom pravcu. Drugi tip kretanja podrazumeva brze promene forme tela, od izodijametrične do končaste i obrnuto. Treći način je sličan drugom samo što su pokreti spori. Četvrti način kretanja se ostvaruje radom bičeva ventralnog sloja ćelija. Pri ovakvom kretanju se hranljive čestice izbacuju na dorzalni deo tela.
Ishrana:
Razmnožavanje: Bespolno razmnožavanje može da se odvija na dva načina. Prvi način podrazumeva deobu tela na dve jedinke izodijametričnog ili končastog tipa, a drugi način predstavlja pupljenje dorzalnog dela tela. Pupoljci su loptastog oblika. Građeni su od spoljašnjih ćelija sa bičevima i ćelija sa sjajnim telašcima ispod kojih se nalaze vlaknaste ćelije. Izdužene ćelije sa bičevima čine unutrašnjost pupoljka i zatvaraju malu šupljinu. Kada se pupoljci odvoje plivaju slobodno. Nakon nekog vremena se spuštaju na podlogu i otvaraju tako da unutrašnji sloj ćelija sa bičevima i šupljinom daje ventralni sloj tela. Loptasti pupoljci podsećaju na gastrulu. Dokazano je da se ova životinja karakteriše velikom moći regeneracije. Eksperimentalnim istraživanjem se došlo do zaključka da je za regeneraciju neophodno postojanje ćelija spoljašnjeg sloja. Polno razmnožavanje se odvija posle višestrukog bespolnog razmnožavanja. Jajne ćelije se diferenciraju od ventralnih epitelijalnih ćelija. One za svoju diferencijaciju koriste delove vlaknastih ćelija koje u oogenezi imaju funkciju hranljivih ćelija. Takozvane S ćelije se diferenciraju takođe od ventralnog epitela. I one koriste vlaknaste ćelije kao izvor hranljivih materija. Predpostavlja se da su S ćelije muški gameti. Međutim, oplođenje je nepoznato. Rane faze brazdanja jajne ćelije su ravnomerne i odvijaju se u telu majke, dok nisu poznate kasnije faze embrionalnog razvića.
Genetika: Iako je u morfološkom pogledu ovo jedinstvena vrsta, molekularnobiološka istraživanja su pokazala da postoji čak osam grupa u okviru ove vrste. Ove grupe su označene simbolima od H1 do H8. Iako nije do danas utvrđena reproduktivna izolovanost ovih grupa, predpostavlja se da se radi o osam kriptičnih vrsta. Za većinu grupa nije moguće utvrditi biogeografski jedinstven region rasprostranjenja. Haploidan broj hromozoma je 6. Ova vrsta se karakteriše najmanjim sadržajem jedarne DNK čija masa po ćeliji iznosi 80fg. Sa druge strane, mitohondrijalni genom je najveći među mitohondrijama životinja. Mitohondrijalni genom ove vrste se karakteriše postojanjem unutargenskih spejsera, nekoliko introna i velikog broja proteinskih gena. Prema svojim karakteristikama genom mitohondrija ovih životinja je sličniji onima koji se nalaze kod predstavnika carstva Choanozoa i Fungi.
Ekologija: Ova životinja vodi bentosni i pelagični način života. Naseljava morske ekosisteme. Obično se nalazi u mikroekosistemima sa crvenim algama, pojedinim trepljarima i člankovitim crvima. Pripada kategoriji herbivora jer se hrani jednoćelijskim algama. U uslovima akvarijumskog uzgoja i posmatranja nije primećeno predatorsko ponašanje ove vrste. Zanimljivo je da ni jedan predator nije napao trihoplaksa. Sve životinje koje su došle u kontakt sa ovom vrstom su se naglo okretali i odlazili. Neke životinje su se paralisale ili uginule kao neki polipi. Uzrok otrovnosti ove vrste najverovatnije je uzrokovana prisustvom sjajnih tela u dorzalnom epitelu.

Razdeo Vetulicolia

Ovaj razdeo obuhvata manji broj izumrlih organizama koji su živeli u karbonu. Predstavljaju najverovatnije bazalnu kladu deuterostomija. Njihovo telo je podeljeno na dva regiona. Prednji je upadljivo veći i na njemu se nalazi veliki usni otvor i niz od pet proreza ovalnog oblika za koje se pretpostavlja da su škrge. Između dva telesna regiona se nalazi suženje. Razdeo se deli na dve familije:
1. Familija Vetulicolidae
2. Familija Didazoonidae

Razdeo Xenoturbellida

Karakteristike: Prema savremenim shvatanjima u okviru ovog razdela se nalazi samo jedan rod – Xenoturbella sa dve vrste. To su bilateralno simetrične životinje crvolikog izgleda. Naseljavaju morske ekosisteme, a do danas su pronađene blizu obala Švedske, Škotske i Islanda. Starije analize su govorile u prilog hipotezi da su ovi organizmi srodni mekušcima, ali najnoviji podaci dovode do zaključka da razdeo Xenoturbellida predstavlja bazalnu kladu grupe Ambulacraria. Hrane se jajima i larvama školjki. Predstavnici ovog razdela imaju izuzetno jednostavan plan građe. Naime, nemaju diferenciran mozak, crevni sistem je aproktan, ekskretorni sistem nije prisutan, gonade nisu diferencirane, a nervni sistem je difuznog tipa. U organizmu se nalazi statocist koji sadrži ćelije sa bičevima. To su sitne životinje čije dimenzije ne prelaze četiri centimetra.
Klasifikacija: Razdeo obuhvata dve vrste:
1. Vrsta Xenoturbella bocki
2. Vrsta Xenoturbella westbladi

Klasa Ophiuroidea

Morske zmijuljice se razlikuju od morskih zvezda po centralnom disku koji je mnogo manji i kracima koji su mnogo elastičniji i pokretljiviji od krakova morskih zvezda. Površina tela je uglavnom pokrivena kutikulom. Cilije se nalaze samo na izvesnim mestima. Epidermis je većinom sincicijelan, a ispod epidermisa je vezivno tkivo sa skeletnim pločicama. Ispod vezivnog tkiva se kod nekih predstavnika nalaze mišići, a neki ih uopšte nemaju. Morske zmijuljice su najpokretljiviji bodljokožci. Crevni sistem je građen od usta, kratkog jednjaka i krupnog kesastog želusa, a creva i analni otvor odsustvuju. Žive na dnu mora i hrane se detritusom i sitnim organizmima. Pomoću krakova mogu da uhvate i krupnije životinje, a neke se hrane i mrtvim organizmima. Pojedini predstavnici se hrane mikroorganizmima. Nervni sistem se sastoji od spoljašnjeg ektoneuralnog i unutrašnjeg hiponeuralnog prstena, koji su odvojeni tankom membranom i radijalnim nervima. Ne poseduju posebne čulne organe. Morske zmijuljice su negativno fototropne. Većina predstavnika su gonohoristi, ali su poznate i neke hermafroditne vrste. Klasa Ophiuroidea se deli na tri reda:
1. Red Oegophiurida
2. Red Phrynophiurida
3. Red Ophiurida

Klasa Somasteroidea

Ovi organizmi su živeli u toku ranog Paleozoika. To su bodljokožci pločastog tela. Imali su petougaoni izgled sa donje strane. Najverovatnije su naseljavali bentos morskih ekosistema gde su se hranili filtracionima načinom i/ili detritusom. Uprkos rigidnoj strukturi krakova smatra se da su bili donekle pokretni organizmi. Ranije se rod Plastasterias smatrao "živim fosilom" ove grupe bodljokožaca. Savremeni autori ovaj rod uključuju u klasu morskih zvezda. Klasa Somasteroidea se deli na pet familija:
1. Familija Chinianasteridae
2. Familija Villebrunasteridae
3. Familija Archegonasteridae
4. Familija Archophiasteridae
5. Familija Helianthasteridae

Red Brisingida

Red Brisingida obuhvata oko 110 vrsta. Predstavnici klasifikovani u ovu grupu morskih zvezda naseljavaju abisalne dubine mora. Većina vrsta se karakteriše većim brojem ručica, najčešće između 6 i 16, ali pojedine vrste imaju i 45 ručica pa podsećaju na morske zmijuljice. Takođe, ručice se karakterišu većom dužinom nego što je to uobičajeno za morske zvezde. U okviru reda Brisingida se izdvajaju dve familije:
1. Familija Brisingidae
2. Familija Freyellidae

Podrazdeo Asterozoa

Grupa Asterozoa obuhvata fosilne i recentne predstavnike koji su nastali u donjem Ordovicijumu, pre oko 500 miliona godina. Predstavnici ovog podrazdela imaju sličan plan građe koji se ogleda u petozračnoj simetriji. Kod njih se razlikuje centralni disk i ručice koje polaze od diska. Usta se nalaze u centru diska, na strani okrenutoj prema podlozi i koja se naziva oralna, a suprotna, gornja strana je aboralna. Većina vrsta su gonohoristi, a samo manji broj su hermafroditi. Različitih su boja. Predstavnici ove grupe bodljokožaca imaju veliki broj zajedničkih karakteristika, ali i ogroman broj razlika izraženih u morfologiji i biologiji. U okviru ovog podrazdela se izdvajaju tri klase:

Klasa Asteroidea

Klasa morskih zvezda obuhvata bodljokožce čije je telo zvezdolikog oblika, spljošteno, sastavljeno od jednog centralnog diska i zrakasto raspoređenih krakova. Većina vrsta poseduje pet krakova, ali su poznate i vrste koje imaju do trideset krakova. Ispod epidermisa se nalazi dobro razvijen krečnjački skelet. Žive na različitim dubinama - od obale do hiljadu metara ispod površine mora. Uglavnom su pripojene za neki čvrst predmet, sa ustima okrenutim prema podlozi. Po čvrstoj podlozi se kreću pomoću ambulakralnih nožica, ali za kretanje po mekšoj podlozi pomažu se i pokretima krakova. Mnoge vrste su velike grabljivice koje se hrane mekušcima, rakovima, morskim ježevima i drugim slabije pokretnim beskičmenjacima. Predstavnici koji žive na većim dubinama se hrane muljem. Ukoliko je plen suviše krupan da bi se mogao uvući kroz usni otvor, morske zvezde izbacuju želudac iz svog skeletnog oklopa i vare plen izvan tela. Nakon što se hrana svari želudac se ponovo uvlači u telo. Respiratorni sistem je kod većine razvijen u obliku kožnih škrga koje predstavljaju izrasline telesnog zida u koje zalazi celomska duplja. Imaju dobro razvijeno čulo mirisa. Imaju veliku sposobnost regeneracije. Otkinuti kraci i delovi diska mogu se regenerisati tako da ta regeneracija ima značaj bespolnog razmnožavanja. Polni sistem većine vrsta je gonohoristički. Razviće se vrši metamorfozom. Klasa Asteroidea se deli na osam redova:
2. Red Forcipulatida
3. Red Concentricycloidea
4. Red Notomyotida
5. Red Paxillosida
6. Red Spinulosida
7. Red Valvatida
8. Red Velatida

Razdeo Flabellinea

U ovaj razdeo se svrstavaju organizmi koje karakteriše spljošten oblik ćelije, poliaksijalno strujanje citoplazme, odsustvo cevastih pseudopodija i životnog stadijuma sa bičem. Kretanje ovih ameboidnih organizama se zasniva na citoskeletu koji je izgrađen od aktinskih i miozinskih vlakana. U protoplazmi ovih organizama nije zabeležen centrozom. Na površini tela se nalaze veoma raznolike amorfne tvorevine. Najčešće su to stubići izgrađeni od saharidnih molekula. Mogu da budu kraći ili duži, a na poprečnom preseku su petougaonog ili šestougaonog oblika. Razdeo Flabellinea se deli na četiri reda:
1. Red Dactylopodida
2. Red Vannellida
3. Red Thecamoebida
4. Red Hismatismenida

Razdeo Tubulinea

Ovaj razdeo obuhvata vrste koje tokom kretanja imaju izduženo-valjkasti oblik ili formiraju brojne valjkaste pseudopodije. Svaka od ovih valjkastih tvorevina napreduje pokretima samo centralnog toka citoplazme. Citoplazma ima granularan izgled, a subpseudopodije ne postoje. Na površini pojedinih vrsta se nalazi ljušturica. Ukoliko su prisutne citoplazmatične mikrotubule ne formiraju snopove. Klasa se deli na tri reda:
1. Red Tubulinida
2. Red Leptomyxida
3. Red Arcellinida

Klasa Seisonidea

U okviru ove klase se nalaze morski predstavnici razdela Rotifera. Žive ektokomensalski na škrgama rakova iz roda Nebalia. Do sada su vrste ove klase pronađene samo u vodama evropskih mora. Telo je crvolikog oblika i karakteriše se slabo izraženim glavenim regionom. Na nogama nisu diferencirani prsti, a rotatorni aparat je slabo razvijen. Predstavnici ove klase imaju skoro identične muške i ženske jedinke. Ženke u polnom sistemu nemaju žumančišne žlezde, a mužjaci su nešto sitniji i imaju parne testise. Vrste ove grupe se smatraju najprimitivnijim predstavnicima razdela Rotifera. Klasa obuhvata samo rod Seison sa tri vrste:
1. Vrsta Seison nebaliae
2. Vrsta Seison annulatus
3. Vrsta Seison africanus

Klasa Monogenea

U okviru ove klase pljosnatih crva se klasifikuje oko 2000 vrsta. Klasa Monogenea se deli na dva reda:
1. Red Monopisthocotylea
2. Red Polyopisthocotylea

Klasa Cestoda

Ova klasa pljosnatih crva obuhvata oko 3500 vrsta. Karakterišu se izduženim oblikom tela koje je izgrađeno od glave (skoleks), vratnog regiona i više člankovitih delova (proglotis). Na glavi se nalaze pijavke i kukice pomoću kojih se pričvršćuje za zid creva domaćina. U svakom članku se nalaze organi za razmnožavanje koji produkuju ogroman broj jaja. Iza glave u vratnom delu neprekidno izrastaju novi članci, dok se krajnji članci puni zrelih jaja otkidaju i izbacuju sa izmetom u spoljašnju sredinu. Telo je pokriveno kutikulom, a usni otvor i crevo ne postoje. Hrana se apsorbuje direktno čitavom površinom tela. Ekskretorni sistem je protonefridijalan, a nervni vrpčast. Sve pantljičare u adultnom stadijumu žive u crevu domaćina, a njihove larve u tkivima nekih prelaznih domaćina. Polni sistem je dobro razvijen i kod ogromne većineje hermafroditan. Klasa Cestoda se deli na dve podklase:
1. Podklasa Cestodaria
2. Podklasa Eucestoda

Klasa Trematoda

Karakteristike: Klasa metilja predstavlja grupu parazitskih pljosnatih crva koji žive kao ektoparaziti i endoparaziti beskičmenjaka i hordata, a među njima brojnih domaćih životinja i čoveka. Do danas je poznato oko 24000 vrsta metilja. Telo metilja je listolikog oblika i pokriveno je dobro razvijenom kutikulom. Obično oko usta imaju jednu pijavku i jednu ili više pijavki na površini trbuha. Ispod telesnog zida se nalazi tanak sloj parenhima koji je izgrađen od poligonalnih mezenhimskih ćelija. U parenhimu se deponuju znatne količine glikogena čijim razlaganjem se obezbeđuje energija jer većina živi u skoro anaerobnim uslovima. Na prednjem kraju tela imaju usta koja vode u muskulozno ždrelo pomoću kojeg usisavaju hranu koja se sastoji od tkiva i telesnih tečnosti domaćina. Metilji nemaju posebno diferenciran respiratorni sistem. Ekskretorni sistem je protonefridijalan, a nervni sistem je vrpčast. Polni sistem je kod većine hermafroditan i složen, a samo kod malog broja vrsta je gonohoristički.
Klasifikacija: Klasu Trematoda možemo podeliti na dve podklase:
1. Podklasa Aspidogastrea
2. Podklasa Digenea