Klasifikacija živih bića

Pojam živog bića podrazumeva svaku jedinku koju odlikuju životni procesi. Sva živa bića podležu evolutivnim mehanizmima, odnosno podložna su promenama. Obično se u literaturi navodi da je zajednička gradivna i funkcionalna jedinica svih živih bića je ćelija. Međutim, treba istaći da pored celularnih postoje i acelularni organizmi koji nemaju ćelijsku, već supramolekulsku organizaciju. Viši nivoi organizacije se razlikuju od složenosti organizama. Snažan razvoj molekularne biologije u drugoj polovini XX veka je doveo do velikih revolucionih shvatanja u biologiji. Jedna od najvećih revolucija u oblasti sistematike živih bića bilo je saznanje da na nivou ribozomskih RNK postoje među pripadnicima prokariotskih organizama dve velike grupe – bakterije i arhebakterije. One se međusobno razlikuju onoliko koliko se razlikuju od organizama koje odlikuje eukariotska organizacija. Vouz i Foks su 1977. godine predložili model klasifikacije živih bića na tri domena: bakterije, arhebakterije i eukariote. Model klasifikacije koji su predložili Vouz i Foks ne pominje viruse, jer se prema mišljenju većine današnjih biologa ne smatraju živim bićima već strukturama izgrađenim od proteina i nukleinskih kiselina. Razlog leži u činjenici da su virusi nesposobni da se samostalno dele i rastu, kao i da mogu da formiraju kristale poput minerala. Postoji više hipoteza o nastanku virusa ali je danas široko prihvaćena ona po kojoj su virusi nastali nezavisno, odvajanjem DNK od ćelije i njenom autonomnom replikacijom, uz korišćenje metaboličke mašinerije ćelije domaćina za svoje razmnožavanje. Prema ovoj hipotezi, virusi su srodniji svojim domaćinima nego jedan sa drugim. I pored ovakvih shvatanja, ovde će se virusi razmatrati kao četvrti domen živih bića. Ovde će biti prikazana klasifikacija koju predlaže Stefan Luketa: